Zadaća mišljenja

Svijet oko nas

Generalna — Autor nietzsche @ 18:17
1. CITOYEN (sitojen) - prirodno javno, političko biće. Aristotelovo određenje čovjeka kao "zoona politikona", a koji pripada sferi slobodne političke zajednice (društva) u razlici spram čovjeka shvaćenoga kao neslobodna egzistencija u sferi nužnosti koja je ekonomska (oikos).

2. BOURGEOIS (buržuj) - prirodno privatno, ekonomsko biće. Marxova pretpostavka da je čovjek ekonomsko biće "bourgeois" čime proizvodi vlastitu egzistenciju koja tek omogućuje bitak u nadgradnji.

Postoji trajna napetost između ovih dvaju antropoloških određenja, dakle, kroz pitanje može li čovjek u sebi pomiriti ekonomski i politički zahtjev za prirodnim nagonom samoodržanja. Pitam se zbog čega je u suvremenim društvima čovjek u egzistenciji "citoyena" zamijenjen čovjekom u egzistenciji "bourgeoisa" logika koja u suvremenome svijetu dobiva prednost. Koji su uzroci zbog kojih je "polis" zamijenjen "oikosom", odnosno, može li se temeljni antropološki prirodni princip za samoodržanjem ostvariti jedino u privatnoj (ekonomskoj) sferi ili je javna (politička) sfera ta koja tek omogućuje samoodržanje čovjeka kao individue u onoj ekonomskoj.

3. BÜRGER - (purger) njem. građanin; pejorativno - malograđanin, filistar, sitničav čovjek, burger.

"Malograđanin je odrasla osoba, čija interesovanja su ono što spada u materijalno i svakidašnje, a čiji mentalitet nastaje iz skladišta gotovih ideja i konvencionalnih vrijednosti njegovog ili njenog vremena. Rekao sam „odrasla osoba“ zato što je dijete ili adolescent koji liči na malog malograđanina samo papagaj koji oponaša već dokazane prostake, a lakše je biti papagaj nego biti bijela vrana. Riječi „prostak“ i „malograđanin“ skoro su sinonimi: jedino što odlika prostaka nije toliko malograđanski konvencionalizam koliko prostota nekih konvencionalnih pojmova." (Vladimir Nabokov, "Malograđani i malograđanština")

"Malograđanština ne znači samo skladište ustaljenih predstava: to je i čitavo mnoštvo fraza, klišeja i banalnosti, izraženih otrcanim riječima. Pravi malograđanin i nema ništa drugo do te sitničave predstave od kojih je sav sazdan. Ali treba priznati i to da svi mi imamo svoje klišeje; svi mi svakoga dana koristimo riječi ne kao riječi, već kao znakove, kao novčiće, kao obrasce. To ne znači da smo svi mi malograđani, ali znači da bi svi mi trebalo da pripazimo da se ne uživimo u automatizam razmjene fraza. Dešava se i da ljudi razmjenjuju fraze koje nose kao nekakve maske, ili im one služe kao prečica kojom izbjegavaju razgovore sa budalama." (Vladimir Nabokov, "Malograđani i malograđanština")

"Malograđanin je konformist, podređuje se grupi, ali je tipičan i još po nečemu: on je pseudoidealista, on je lažno sažaljiv, lažno mudar. Prijevara je najbliži saveznik svih pravih malograđana. Sve one velike riječi, poput „ljepote“, „ljubavi“, „istine“, „prirode“, i sličnih, postaju obične maske i varke kad ih se dočepa pravi malograđanin.
Malograđanin, sa svojom nagonskom potrebom da pripada, da se priključi, bori se između dvije želje: da radi ono što i svi drugi rade, da koristi ovo ili ono zato što to koriste i milioni drugih; ali, žarko želi i da pripada nekoj ekskluzivnoj grupi, udruženju, klubu, redovnoj klijenteli nekog hotela ili luksuznog prekooceanskog broda, da uživa u saznanju da predsjednik kompanije ili evropski grof sjedi tu, pored njega. Malograđanin je često i snob. Oduševljava se bogatstvom i položajem – „Draga, stvarno sam razgovarao sa ministricom". (Vladimir Nabokov, "Malograđani i malograđanština")

"Malograđanin želi da bude obavješten. O sebi govori samo ono što smatra da je povoljno po njega i njegove poslovne i porodične interese, ali drugog zapitkuje o svemu, indirektno, nasrtljivo, policijski. U svojoj stalnoj i glavnoj, stvarno jedinoj težnji da sebe i svoje pravo održi i osigura, a zatim što je moguće više društveno podigne i obogati, on ima potrebu da sakupi što više podataka o svemu što ga okružuje, i to naročito onih koji nisu svima poznati i koji njemu mogu da posluže u poslovanju sa ljudima. Na drugom polu tog njegovog zainteresiranog ljubopitstva nalazi se njegovo neiteresiranje za sve što nije, ili što mu izgleda da nije, u vezi sa njegovim neposrednim, ličnim i porodičnim interesima.  (Vladimir Nabokov, "Malograđani i malograđanština")

"Malograđanin nema pojma o umjetnosti, uključujući i književnost – a nije ga ni briga. On je, po svojoj prirodi, protivnik umjetnosti – ali hoće da je dobro obavješten i naučio je da čita časopise. On je vjerni čitalac "Satrurday Evening Post-a", a kada čita identificira se sa onima o kojima čita. Ako je muškarac, on će se poistovjetiti sa sjajnim poslovnim čovjekom ili bilo kojoj drugom „velikom facom“ – uzvišenim, usamljenim, ali u srcu još dječakom; ili, ako je žena, malograđanka, poistovjetiće se sa plavokosom sekretaricom, djevojčicom, ali majkom u duši, koja će se, naravno, udati za svoj šefa-dječaka. Malograđanin ne poznaje i ne razlikuje pisce; on malo čita i čita smo ono što mu može biti od koristi; ali, možda pripada knjiženom klubu i bira lijepe, lijepe knjige, neku mješavinu od Simon de Bovoar, Dostojevskog, Markana, S. Moma, Doktora Živaga i majstora renensanse. Ne mari mnogo ni za slike, ali zbog društvenog prestiža kači reprodukciju Van Gogove ili Vistelerove majke u dnevnu sobu, iako potajno više voli Normana Rokvela. (Vladimir Nabokov, "Malograđani i malograđanština")

"Pristao bih da živim, ako mora tako biti, među divljacima,u vihoru revolucije ili u bezumnom vrtlogu rata. Na sve bih pristao, samo ne na malograđanski život koji nikad ni u čemu ne pokazuje ni veličine ni lepote ni prave radosti, jer je u njemu sve otrovano predrasudama i ukaljano računicom koja se uvlači do najskrovitijih dubina ljudskog života, do u osmejak sa kojim čovek čoveku kaže: Dobro jutro!, do u bračnu postelju, do na samrtnički log. A ta računica nije samo bezdušna nego i potpuno pogrešna. (Ivo Andrić, "Znakovi pored puta")

"A često vidimo kako se kod njega to sredstvo borbe, s vremenom, izrodilo i kako je u daljim, već obogaćenim i osiguranim naraštajima, dobilo oblik nezdravog ljubopitstva, ogovaranja, prepričavanja, tj. postalo navikom koja je izgubila razlog opstanka i prvobitni smisao i postala sama sebi svrhom." (Ivo Andrić, "Znakovi pored puta")

I MATOŠ NA SMETLIŠTU

Generalna — Autor nietzsche @ 12:40
Čitam uvijek iznova svog Krležu, a sada je to roman "Banket u Blitvi". Protagonist Nielsen dolazi do mnogo puta citirana zaključka kako "nam preostaje: kutija olovnih slova, a to nije mnogo (...) ali je jedino što je čovjek do danas izumio kao oružje u obranu svog ljudskog ponosa". Indikativni su "Banket u Blitvi" koji pobožno čitam jednom godišnje i "Zastave" koje takođe valja čitati jednom godišnje. I još svačega je ostalo, ali meni iz glave ne izlaze poslednje rečenice Banketa: "Kutija olovnih slova, a to nije mnogo... ali je jedino što je čovjek do danas izumio kao oružje u obranu svog ljudskog ponosa." Danas to nije samo obrana protiv karabinki, revolvera, artiljerije, tajnih službi, crkve, države, trona. Sada su to društvene patologije: konzumerizam, industrija zabave, stadioni i tereni, transhumanizam, geoinženjering, elektromagnetna zračenja, eutanazija, abortusi, legalizacija istospolnih brakova, eugenika, i još premnogo toga, a što spada u hibridno ratovanje korporatista i globalista protiv čovječanstva, čemu svjedočimo već decenijama.

Da parafraziram više puta spominjanu misao mog Krleže, "ne preostaje nam ništa drugo nego kutija olovnih slova" (tj. da pišemo i tako upozoravamo), što je apsolutno različito od famoznog streljačkog stroja što ga je polovinom 1990-ih, kao "domoljubno rješenje" zagovarao Dubravko Horvatić , jedna u nizu "intelektualnih perjanica" prevrata devedesetih, kojima očito nije potrebna "kutija olovnih slova", nego kutija olovnih kugli da bi svijet reducirali na svoju (ne)ljudsku i (ne)intelektualnu mjeru.
Ima jedan poseban, a dakako i izrazito negativan fenomen socijalnog konflikta u nas, kolokvijalno nazivanog "raspad Jugoslavije", svakako je fenomen uništavanja spomeničke baštine i knjižne građe. Mislim da je, s tim u vezi, vrijedno citirati misli dvojice umnih ljudi koje izvanredno pogađaju srž pitanja zašto pisati o knjigocidu u Hrvatskoj 1990-ih. Riječ je o ljudima koji su u isto vrijeme i naslućivali zlo i podsjećali na dužnost da se na zlo ukazuje. Misli su to velikog češkog filozofa Karela Kosíka, te misli velikana naše književnosti Branka Ćopića. Obojica su u dubokoj suglasnosti s Krležinom opaskom o kutiji olovnih slova koja nam jedina preostaje u "nevremenima", tj. u vremenima neljudskosti.

Karel Kosík kaže: "Postoje privilegirani trenuci, kada sama stvarnost pokazuje svoju suštinu i sve zavisi od toga hoće li se naći pisar koji će vjerno zapisati što izlazi na površinu. U takvim izvanrednim razdobljima kad se nakratko otvaraju riznice stvarnosti, a njena suština izranja iz dubina skrivenosti, važniji su zapisivači, nego proroci i vidovnjaci".

Branko Ćopić je, dakako, literarniji: "Kasna je noć i meni se spava. U ovo gluvo doba razgovara se samo s duhovima i uspomenama, a ja, evo razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac. Pišem, dragi moj Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne čeka sličan kraj u ovome svijetu po kome još putuje kuga s kosom. U svojim noćima s najviše mjesečine, ti si naslutio tu apokaliptičnu neman s kosom smrti i progovorio si o njoj kroz usta svoga junaka, Brke. Jednog dana ti si je i vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj strašan san, tvoja mora. Tih istih godina, ja sam, slučajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali, evo, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja: vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koji su tebe odveli? Ili braća onih kojima je otišao Goran? Zar to nisu tamne Kikićeve ubice? Kako li smo nekada, zajedno, dječački, lirski zaneseni, tugovali nad pjesnikom Garsijom Lorkom i zamišljali ono praskozorje kad ga odvode, bespovratno, pustim ulicama Granade. Bio sam, skorih dana, i u Granadi, gledao sa brijega osunčan kamenit labirint njenih ulica i pitao se: na koju su ga stranu odveli? Opet si tada bio pored mene, sasvim blizu, i ne znam ko je od nas dvojice šaptao Lorkine riječi pune jeze: "Crni su im konji, crne potkovice". Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojim rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim dječacima. Gnjuram se u dim rata i nalazim svoje surove bojovnike: golubijeg srca. Prije nego me odvedu, žurim da ispričam zlatnu bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Pržile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, životvoran i neuništiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejačku zelenu klicu, svoj barjak. Rušio se na njega oklop tenkova, a štitio ga i sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan. Eto, o tome bih, Zijo, da šapućem i pišem svoju bajku. Ti bi najbolje znao da ništa nisam izmislio i da se u ovome poslu ne može izmišljati, a pogotovu ne dobri ljudi i sveti bojovnici. Na žalost, ni one druge nisam izmaštao, mrke ubice s ljudskim licem. O njima ne mogu i ne volim da pričam. Osjećam samo kako se umnožavaju i rote u ovome stiješnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja im je prethodnica, i još malo, čini se, pa će zakucati na vrata. Neka, Zijo. Svak se brani svojim oružjem, a još nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone. Zbogom, dragi moj. Možda je nekom smiješna moja starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obećava bogzna kakvu trku. Jah, šta ćeš..." (B. Ćopić, "Bašta sljezove boje",  – posveta u obliku pisma književniku Ziji Dizdareviću , ubijenom u logoru Jasenovac 1942.).

"Jah, šta ćeš..." dragi Ćopiću. Zaista su se umnožili "crni konji i crni konjanici,  noćni i dnevni vampiri... mrke ubice s ljudskim licem", zaista su nam "zakucali na vrata" i počeli svoj pohod znan od lomači sa Trga opere u Berlinu 1933., preko ubistva Lorke u Španjolskoj, do ubijanja hrvatskih znanstvenika, književnika i publicista O. Keršovanija, A. Cesareca, Božidara Adžije, Ognjena Price, Zvonimira Richtmana, Ive Kuhna, i drugih, u i nadomak Zagreba. Uništavajući knjige 1990-ih opet su u nas htjeli započeti s tim pohodom. Samo sam na jednom mjestu izbrojio da su "crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri" svojom "sabljom mržnje", bacanjem u kontejner za smeće, htjeli sasjeći i tvoje "mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone" – među 400 "zastarjelih i nepodobnih" naslova, kako su ih nazvali i bacili u smeće, uvrstili su najviše tvojih – čak devetnaest! Iako im je to "vojevanje" bilo uzaludno, ipak, treba ga zapisati!

Kultura je pretvorena u zabavu, a razum spao na pražnjenje crijeva; ljudi su toliko mentalno manipulirani, čulno ovisni i fizički porobljeni, da više nitko ne postavlja pitanje Duše, a većina slave svoje lance, većina podržavaju svoje dželate, i više ne mogu spasiti knjigom, jer im neprijatelj svakog dana docira iz dnevnog boravka, gdje jedu kupljene patvorine, a liječe se otrovom iz korporatističkih apoteka. Danas se čovječanstvo ubija hranom i porobljava zabavom!

P. S. (naslov nije parafraza, jer sam lično spasio sva Matoševa sabrana djela iz kontejnera)

Metafizičke utvare

Generalna — Autor nietzsche @ 12:38

Zlo je – srećom, ne jedina - konstanta svijeta u kojem živimo. Objavljivanja, objelodanjivanja i perpetuiranje zla predstavljaju bitan dio kolektivnih sjećanja čovječanstva (i svih njegovih ogranaka) od najdrevnijih dana. Ta su sjećanja oduvijek bila obilježena i pokušajima odgovora na pitanje odakle zlo dolazi.

 

Dualistička ontologija (iskazivala se ona u mitologijskim, religijsko-doktrinarnim ili – što je najrjeđe - reflektiranim filozofijskim konceptima) ima u principu jasan odgovor na to pitanje odakle zlo: svako zlo proizlazi iz živućeg nebitka ili protubitka. U staroperzijskim vjerovanjima i zoroastrističkom nauku Ahriman nije nikakav otpadak od Ormuzda, nego samostalan princip bitka, živuća tama nasuprot živućoj svjetlosti, živo zlo nasuprot živog života, živuća smrt nasuprot životnog života, bivstvujući bitak nasuprot jednako tako bivstvujućeg nebitka (preciznije: nasuprot bivstvujućeg principa nebitka). Prema judaističkoj (starozavjetnoj) predaji zabilježenoj u Knjizi o Jobu Jahve i Satan nisu možda ravnopravni sugovornici kad se klade oko toga hoće li Job otkazati poslušnost Jahveu (ovaj drugi je definiran kao jedan od «sinova Božjih»; uostalom, ni Ormuzd i Ahriman nisu jednoznačno ravnopravni u staroperzijskim vjerovanjima i predajama), ali i Jahve i Satan su bivstvujuća bića, bića koja predstavljaju uobličenje dva međusobno suprotstavljena lika bitka, živototvornog bitka i ništećeg bitka, nebitka koji jest protubitak.

 

Aristotelovski monizam (u tom pogledu bitno ukorijenjen u parmenidovskom poricanju opstojnosti praznog prostora) formulira u vezi s tim pitanjem jednu posve suprotstavljenu poziciju, ali poziciju koja je također jednoznačna: u skladu s Aristotelovom teorijom privacije tama je naprosto odsutnost svjetlosti, apsolutna tama je apsolutno izostajanje svjetlosti, a jednako važi za zlo (odsutnost dobra), nepravdu (izostalost pravde), ružnoću (odsutnost ljepote: što je neko biće rugobnije, to je viši stupanj njegove deficijencije i oskudice u pogledu ljepote i sklada), itd. Slijedi da bi sve što jest bilo po sebi dobro samim time što uopće jest. Aristotelovska skolastika upala je stoga u nerazrješive teškoće pokušavajući objasniti dobrotu đavolskog bića. Nije uvjerljiv ni Leibnizov pokušaj razrješenja problema zla posredstvom teodiceje. Kant će pojam radikalnog zla formulirati kao jednu od mogućnosti ljudske slobode, kad čovjek slijedi svoja nagnuća i teži ostvarenju vlasitih interesa nasuprot objektivnih zakona ćudoređa. Hegel će kasnije, recimo, iskazati najopćenitije određenje pojma zla. To je onda užasna apstrakcija: podizanje partikulariteta na nivo općosti ili principa — to je zlo. Mi to imamo onako narodski: “Ja pa ja, ja pa ja!” Ja sam princip, a drugi ne postoje! Podizanje partikulariteta, dakle pojedinačnosti, čak i posebnosti na nivo principa, na nivo općega, na nivo pravog života, je li! Pa onda nitko ne vidi da je, recimo, jedan nacionalizam, recimo, to zlo, jer je to podizanje posebnosti na nivo principa. Ako, dakle, dobro djelujem, onda radnja izlazi kao dobra radnja. Pa bismo to mogli nastaviti ovako: kad bi svi ljudi stalno činili dobro, onda bi i ovaj naš svijet bio dobar. Ali mi stalno činimo zlo, pa je onda i svijet zao. Svijet se obično uzima kao onostranost. A nije! Svijet je u nama, kao što smo mi dio svijeta. Ili, svijet je po nama kao što smo mi po svijetu. To je klasična filozofija! Hegel kaže: “Jedan udarac stvara ih oboje”, i čovjeka i svijet, a nisu dva zasebna — svijet tamo, čovjek tu. Mi smo svjetovna bića i svijet je naš proizvod.

 

No, da ne bismo definitivno zalutali u mračnoj šumi neizrecivih pitanja i nemogućih odgovora, bilo bi nužno definirati o čemu je zapravo riječ. Govorimo, dakle, o zlu, pitamo se odakle zlo i kako je ono moguće. Nismo, međutim, odredili što je to zlo. Jesu li nevolje i nesreće uzrokovane epidemijama, poplavama, potresima, uraganima i sušama zlo? Je li zlo što velike ribe u moru i drugim vodama jedu male ribe? Nedvojbeno je da poplave i suše izazivaju brojne nevolje i patnje, smrt mnogih ljudi i tugu preživjelih za umrlima, ali i druge nedaće onih koji su preživjeli vezane uz posljedice tih prirodnih katastrofa. No, je li tu zlo na djelu? Dualistički odgovor je jasan: zla bića (dakako, nužno onostrana, svejedno da li prirodna ili natprirodna) čine zlo i učinak njihovih zlo-čina očituje se u nevoljama i patnjama žrtava tih zločina. S druge strane, čine li zlo ribe koje proždiru druge ribe? Ako bi odgovor na to pitanje bio afirmativan, slijedilo bi da je priroda po sebi zla. Takav bi pak odgovor implicirao ukidanje dualizma: sve što jest – jest zlo, bitak kao takav jest zlo. Manihejski (ili kakav drugačiji) dualizam time se ukida u nihilističkom monizmu.

 

Ako, međutim, pojam zla ograničimo na ljudski svijet, onda bi se zlom smjela označiti samo ona prirodna katastrofa koja je izazvana zlim ljudskim djelovanjem: slijedilo bi da nije svaka poplava po sebi zlo, već samo ona poplava koja je izazvana ljudskom namjerom da se izazove šteta, nije svaka epidemija zlo, već samo ona epidemija koja je rezultat namjernog širenja određenih bakterija ili virusa u svrhu izazivanja štete nekim ljudima, ljudskim skupinama, zemljama i narodima. Moglo bi se raspravljati je li zlo na djelu i prilikom onih katastrofa koje su izazvane ljudskim nemarom a ne svjesnom namjerom (poplava izazvana neodgovornim održavanjem brana ili epidemija izazvana nedovoljnim mjerama zaštite zaraznih klica u laboratoriju). Kako god odgovorili na ovo posljednje pitanje, pojam zla ograničili smo na sferu ljudskoga djelovanja i posljedica tog djelovanja. Pitanje o zlu svojstvenom prirodnim ili natprirodnim uzrocima i uzročnicima ljudskih nevolja ostavljamo sada po strani, a po strani ostavljamo i moralno prosuđivanje neljudskih prirodnih bića koja slijede svoje prirodne nagone te uzrokuju bol drugim bićima ili ih pak bezbolno usmrćuju.

 

Čini se kao da smo pitanje o zlu izvukli iz sfere metafizike i transponirali ga u sferu etike. Poteškoća je što one nevolje koje jedni ljudi uzrokuju drugima nisu tek učinak individualnih djelovanja. Neko namjerno rušenje brane u svrhu izazivanja katastrofalne poplave rijetko će biti individualan čin, već će obično biti ne tek kolektivan čin, već i čin u funkciji realizacije planova i interesa nekih ksenofobnih skupina ili institucija (američke „false-flag“ operacije). Trebamo li dakle pri pokušaju razumijevanja određenoga zla dimenziju etike proširiti dimenzijama socijalne filozofije i filozofije politike? Odgovor je, nedvojbeno, potvrdan.

 

No, taj je odgovor ujedno i nedovoljan! Sve moguće skupine, društvene tvorevine i institucije koje dolaze u obzir za takvo činjenje zla temelje se, naime, na realnim društvenim odnosima, ali ujedno za svoj opstanak zahtijevaju i legitimitet (ako nitko ne vjeruje u opravdanost nečega – to, razumije se, ne može opstati, pa niti se može uopće i pojaviti). A taj se legitimitet u pravilu oblikuje posredstvom apsolutizacije odnosnoga - nužno parcijalnog - identiteta. Postupak je sljedeći: neka zbiljska (ili – kao u slučaju rase – izmišljena odnosno poluizmišljena i pseudoznanstveno konstruirana) društveno-historijska tvorevina uspostavlja se na razini ideologije kao apsolut ili pak kao ovlašteni zastupnik cjeline (te time, u krajnjoj liniji, opet kao apsolut), posebno se uzdiže na rang univerzalnoga i apsolutizira se zahtjev tako izgrađene (u osnovi lažne) univerzalnosti na bezuvjetno i apsolutno važenje. Na taj se način konstruira i konstituira jedna «metafizička utvara», koja obuzima ne samo svijesti i duše faktičkih individua i skupina, nego i zbiljski djeluje, utječući na faktičke socijalne procese, međuljudske odnose, sudbine konkretnih ljudi, kao i na formiranje, održavanje i učvršćivanje određenih zloćudnih tipova poretka.

 

Netko će pitati kakve to ima veze s metafizikom, na koji se način ideologijski produkti uopće i smiju uzdizati na rang nečega metafizičkoga. Odgovor na to pitanje može ponuditi usporedba apsolutizacije kolektivnih identiteta kojom neki parcijalni identitet zahtijeva univerzalnost s apsolutizacijom individualnog identiteta i njegovih pretenzija na apsolutan primat vlastitih interesa, dakle s onom vrstom apsolutizacije koja dolazi do izražaja u fenomenima radikalnog egoizma i egocentrizma. U ovom drugom slučaju riječ je isključivo o praktičkoj dimeziji apsolutizacije: izuzmu li se slučajevi individualne psihopatologije i zanemari li se epistemologijska dimenzija personificiranja onoga prvoga tipa apsolutizacije i univerzalizacije parcijalnosti; nijedan egoist ne vjeruje da je on apsolut i da je njegov interes ontologijski obdaren mogućnošću univerzalizacije, već takav egoist na praktičkom planu ukida pretenzije drugih individua i kolektiviteta na ravnopravnost u pogledu zadovoljavanja odnosnih interesa i težnji. Za razliku od toga, apsolutizirani kolektivni entiteti uspostavljaju se i na ontologijskom planu kao ekvivalenti smislu bitka (što se u danim slučajevima formulira kao smisao povijesti ili pak drugačije). Oni nisu zbiljski, ali zbiljski djeluju (stoga se i smiju odrediti kao utvare). Dakako, ideolozi i propagandisti u načelu ne reflektiraju tu ontologijsku dimenziju apsolutizacije parcijalnoga, što ne znači da ta dimenzija faktički nije na djelu: konstruirana kvaziapsolutnost ne funkcionira tek na planu ideologije, već i na tlu realnoga historijskog događanja. Koliko god, primjera radi, arijska rasa bila pseudoznanstvena izmišljotina, ona posredstvom rasizma, utječe i na svijesti i obrasce djelovanja sljedbenika rasističke ideologije, ali također – a to je u našem kontekstu od presudne važnosti – i na oblikovanje zbiljskih društvenih procesa, sve do organiziranja koncentracijskih logora ili realizacije programa istrebljivanja onih koji su sa stajališta dotičnoga «rasno osvještenog pogleda na svijet» nepoćudni i dostojni eliminacije iz društva (ili čak i iz života uopće).

 

Već je tu posve jasno kakve veze apsolutizacija parcijanosti ima sa zlom. Uzmemo li u obzir iskustva 20. stoljeća, empirijski ćemo ustanoviti kako je svaka takva apsolutizacija (i staljinistička, i ona fašistička, ali i mnoge druge, posebno one etnocentričke kad se oblikuju kao šovinizmom impregnirani nacionalizmi, kao i vjersko-fundamentalističke apsolutizacije Istine i Pravog puta, ali i «postideologijske» apsolutizacije «slobodnog tržišta», tj. zakona profita kao bezuvjetne alternative svim totalitarizmima) proizvela i još uvijek aktualno proizvodi zlo u najužem i najstrožem smislu riječi. No, mogli bismo ići i u dublju prošlost: nije li apsolutizacija zapadne civilizacije izazvala brojna zla vezana uz kolonijalna osvajanja? Nije li apsolutizacija ovoga ili onoga dogmatizma (s nužnim definiranjem ovlaštenoga tumača jedne jedine Istine) u još ranijim razdobljima izazivala i vjerske ratove (obilježene nerijetko i genocidima) i progone heretika i brojna druga zla i zločine? U svim tim slučajevima na djelu je apsolutno zlo, koliko se god ono ponekad i ponegdje javljalo kao puka banalnost (Hannah Arendt je u pravu kad ukazuje na banalnost Adolfa Eichmanna, ali nije u pravu ukoliko bi odatle htjela opovrgnuti radikalnost zla kojemu je po sebi banalan Eichmann služio). Eichmann o metafizici i ontologiji vjerojatno nije znao ništa, ali kroz njegov banalan birokratski duh djelovalo je zlo što ga inkorporira apsolutizacija tobožnje arijske rase i njezino uzdizanje na rang smisla bitka. Obratite pažnju na ovdašnje depersonalizirane birokrate, po kancelarijama i na šalterima, a u dnu piramide na čijem su vrhu bankari i korporatisti.

 

Ne treba nam, dakle, nikakav dualizam da bismo ustanovili i pojmili ontičke mehanizme oblikovanja pretpostavki za pojavu zla u strogom smislu riječi. Mi proizvodimo metafizičke utvare i onda one vladaju našim životima proizvodeći zlo i, konzekventno, nevolje i nedaće svih koji se zlu nađu na putu. Zlo nije ništa onostrano, ono ništa neovisno o nama, našim mislima i našem djelovanju. Mi smo ti koji oblikujemo naznačene mehanizme proizvodnje zla stvarajući apsolutizirane parcijalnosti (ili pasivno pristajući na njihovo stvaranje) i djelujući u skladu s imperativima tako oblikovanih utvara, ne vidjeći pri tom da su one tek pokriće za nešto drugo, da su u funkciji nekih (u načelu nama neprijateljskih), interesa koji, doduše, jesu parcijalni (pa nerijetko čak i posve bezlični, posebno ukoliko je riječ o logici profita u vremenima globalizacije), ali njihova parcijalnost nipošto nije istovjetna s onom parcijalnošću koja nam se prikazuje kao istovjetna s univerzalnošću.


OBOJICA SU NEOPHODNI

Generalna — Autor nietzsche @ 15:55
Nije moguće uspoređivati Miroslava Krležu i Ivu Andrića, jer su suštinski neprimjerljivi: Miroslav Krleža je bio dramatičar, enciklopedist i polemičar, a Ivo Andrić pak, pripovjedač, pjesnik, prozaik i diplomat – to su dva oprečna modusa stvaralaštva; moj bi mentor Friedrich Nietzsche odredio da je Miroslav Krleža - Dionizijski tip – orkanska energija i temperament, a da je Ivo Andrić - Apolonijski tip - tiha mudrost.
Miroslav Krleža, meni bijaše kartografom historijskih gluposti i kompasom društveno-političkih (ne)prilika, dok mi Ivo Andrić više bijaše kao voćnjak mudrosti i proljetna poljana bogatih riječi. U mračno doba dok su drugi nosili bajunete, Miroslav Krleža je perom baratao kao mačem; dok se većina jezikom samo koristila, Ivo Andrić je njime pregnantno kazivao.

Odnos dvojice pisaca, bio je složen i delikatan. Krleža i Andrić, koji su praktički bili vršnjaci (Andrić je godinu dana stariji), upoznali su se 1917. godine u Zagrebu, nakon Andrićeva povratka iz zeničkoga zatvora, i otada su se počeli družiti. Najčešće bi se sastajali u atelijeru Ljube Babića. Odnos dvojice pisaca mogao se okarakterizirati čak i kao prijateljski. Zanimljivo je da je jedina pozitivna kritika koju je Krleža ikada napisao o nekom hrvatskom književniku bila ona o Ivi Andriću.
Jednom je pak Krleža, nezadovoljan onime što se u tome trenutku prikazivalo na pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta, napravio skandal, a Andrić se solidarizirao s njime kada je ovaj demonstrativno napustio kazalište. No, i Andrić i Krleža su otpočetka bili svjesni različitosti njihova književnoga i svjetonazorskoga senzibiliteta. Do osobnog razilaženja između njih dvojice dolazi pak 1919. godine, kada Andrić odlazi u Beograd. Ambicioznomu Andriću, kojemu se otvarala mogućnost političke karijere, Zagreb je postao preuzak, a tadašnja metropola nudila je nove ideje i mogućnosti. Do udaljavanja između dvojice književnika došlo je zbog njihovih ideoloških razlika – Krleža ne može prihvatiti Andrićev jugoslavenski unitarizam, a Andrić Krležin marksizam i ljevičarstvo. No, zanimljivo je da su i Krleža i Andrić, premda se to ovome drugome češće spočitava, pisali i ijekavicom i ekavicom, te da je, dapače, Krleža ekavicom počeo pisati prije nego Andrić.
Kada su Krleža i Andrić kanonizirani kao najveći pisci u tadašnjoj Jugoslaviji, njihovo književno rivalstvo bilo je otvoreno, a Krleža nije skrivao svoju ljubomoru kada je Andrić dobio Nobela. S druge strane, Andrić je javno o Krleži uvijek govorio afirmativno, isticao je njegovu spisateljsku snagu, a u njegovim riječima nije bilo ni tragova zlobe, što se baš za Krležu i ne bi moglo reći. Prema jednoj teoriji čak je jedan od razloga što je Andrić otišao iz Zagreba bio upravo Krleža.

Ocrtavajući psihoportret dvojice pisaca, Krležu bih opisao kao kolerika, čovjeka koji voli biti u središtu književnih zbivanja i koji rado sudjeluje u polemikama, i koji, dakako, uvijek mora biti u pravu, on utjelovljuje princip života vita activa. Za razliku od Krleže, Andrić je melankolik, osjetljiv, ambiciozan, mudrac i filozof, odmjeren, povučen u svoj unutarnji svijet – čovjek-školjka, on je vita contemplativa. Govoreći pak o njihovoj poetici, i tu su razlike goleme – dok su Krležine rečenice bujice različitih pridjeva i metafora, odnosno pisac upotrebljava »pirotehniku« stilskih sredstava, Andrić teži prema stilskoj čistoći i sažetosti.

I što reći na kraju, osim možda citirati samoga Andrića koji bi se obično ljutio kada su se vodile rasprave o tome tko je bolji i veći pisac – Krleža ili on. Mudri Andrić je, dakle. rekao: »Ne Krleža ili Andrić, nego Krleža i Andrić«.

Kvantni Jung

Generalna — Autor nietzsche @ 13:13
Anno Domini 1996. započeh studirati materiju C. G. Junga, a to napuštajući, iako zanimljivog, eminentnog znanstvenika S. Freuda, koji je za mene bio isuviše katedarski i klinički tip. Svaka čast, ocu psihoanalize koja se, uzgred budi rečeno, i danas koristi u psihoterapiji. Međutim, Jung je uz to što je "pokupio" sve relevantno od svog učitelja Freuda, uz svoju struku bio i nemiran istraživački duh, eksperimentator i avanturist, dakle, njegova su putešestvija ljudskom psihom bila stvarna potraga za izvorom problema mišljenja, a to je nerjetko iziskivalo uputiti se među primitivna plemena i u još neistražene divljine cijeloga svijeta.

Kako god, dvije decenije kasnije, vratih mu se zbog onog što me sve češće snalazi u ličnom duševnom životu, sukladno evidentnim vibracijskim promjenama naše majke Zemlje, a što je on svojevremeno nazvao sinhronicitetom. Neću se ovdje osvrtati na, pretpostavljam, notornu činjenicu, a to je da Zemlja više ne vibrira na 7,8 Hz kao proteklih stoljeća, već da je tokom zadnjih decenija promijenila vibraciju na 12,9 Hz, i da su njeni magnetni polovi znatno promijenili svoj položaj, te da više nisu u liniji Antarktik - Arktik, i tako dalje - to ovdje nije tema.

Jung je definirao sinhronicitet kao "indikativnu podudarnost" – misteriozno sinhroniziranje uzročno nepovezanih događaja. Ta iskustva blago potresaju naše najdublje gajene i čvrsto držane sisteme vjerovanja o "stvarnom svijetu". Prema mojem ličnom iskustvu, nikakve biljke ili kemikalije, niti bilo koji drugi događaj, ne može izazvati u nama takvo snažno uzbuđenje – u tijelu, umu i duhu – kao iskustvo sa sinhronicitetom. Čim se dogodi, stvarno je. I zbiva se u onome famoznom Sada. I čudesno je. Sve kao da iskri. Stvarnost se kristalizira u skriveni red koji ne bi smio – ne može – postojati. A ipak postoji. Svijet kojega ste tako nehajno uzimali zdravo za gotovo sada je tek sjena pusta – sjena skrivene, veličanstvene Istine koju se možda nikada ne biste usudili dokučiti.

Kod mene je započelo sa kronološkim paradigmama: kad bih bacio pogled na sat, bilo je 11:11, 12:12, 3:33, 5:55. Jedan od tih obrazaca znao sam viđati i u drugim slučajevima, kad bih se, recimo, probudio iz nekog vrlo intenzivnog sna i pogledao na sat. Ponavljajuće brojke viđao sam i na ručnim satovima, televizijskim ekranima, semaforima sa sportskim rezultatima i na registarskim tablicama vozila.
Sinhronicitet može zauzeti mnoge forme, jer danas su to mnogo jasniji doživljaji, primjerice jučer, čujem posredstvom jedne knjige po prvi puta za izvjesnog autora, O. S. - krenem i na intenet potražiti da li šta ima o njemu, dok istodobno, na TV-u ide naučna emisija koju sam prekjučer skinuo sa "youtube", gledam je preko prijenosnog hard diska, a predavač V. J. samo uzgred, jer to nije bila tema emisije, spomene jednog poznatog ... a to upravo biješe O. S. o kojem trenutno saznajem na zaslonu računala. I tako dalje, još mnogo "bizarnijih" primjera ... kao što su primjerice moji "lucidni snovi", ali o tome drugom prilikom.

Kada pristupite svom višem Ja, sinhronicitet se može i dekodirati: to znači da jednom kad odlučite da ćete određeni događaj ili simbol smatrati značajnim, na taj vam način mogu biti prenašane poruke. Mnogim ljudima počinje se pojavljivati neki njihov omiljeni broj, na raznoraznim mjestima, naizgled slučajno. Drugi mogu izabrati da će svojom porukom smatrati novčić na tlu. Ili možete odlučiti da uzmete knjigu, naročito nekog inspirativnog naslova, te da opustite svoj um koliko god možete, postavite pitanje i zatim otvorite knjigu na određenoj stranici i pročitate odgovor. Tako se mogu pojaviti i živa stvorenja simbolične važnosti – kao onaj Jungov primjer sa skarabejom (posjetu skarabeja svome uredu dr. Jung je opisao kao događaj kakav se zbiva samo jednom u životu), ili šamanski "totemi" kao što su sokol, sova, jelen ili kojot. Možete osjetiti naglu navalu energije u određeni dio tijela, kao što je abdomen, srce ili unutrašnjost glave. Možete čuti zvonjavu u vašem lijevom ili desnom uhu. Također možete osjetiti iznenadnu, probadajuću bol u nekom dijelu tijela – kao da vas je netko upiknuo iglom – kada tomu nema vidljiva uzroka.

Psihoanalitičari koji slijede rad dr. Junga nazivaju to „tamnom noći duše”. Kada prolazimo kroz takvo iskustvo, to nam se čini kao kraj svijeta, ali možemo naučiti da ga promatramo kao tek jedan dio mnogo većeg niza zbivanja u našem vlastitom razvoju Svjesni svemir je prosudio da ste sada spremni da znate tko i što doista jeste.
Mogli biste se iznenaditi brzinom kojem će se sinhroniciteti početi javljati. To je onaj trenutak kada se, kao što Jung reče, počinjete duhovno buditi te bivate uvedeni u širu viziju Univerzuma.
Koncept onoga "Ja" vrlo je ličan i vrlo dragocjen. Kada vam se počne javljati sinhronicitet, tada se morate zapitati: "Tko to čini?" Jeste li to vi, na nekoj razini koje niste svjesni? Imate li "više Jastvo" koje koordinira prividno nasumičnim događajima koji se zbivaju u vašem životu, iza scene?

Što ako je krajnja svrha života da uvidimo kako smo svi mi jedno – savršeni odrazi tog jednog, golemog identiteta? Što ako je sve u univerzumu svjesno i živo, u različitoj mjeri – čak i najobičniji plin, prašina i kamenje međuzvjezdanog prostora? Što ako osnovni zakoni kvantne mehanike stvaraju DNK i biološki život – a ljudsko je obličje posve uobičajeno širom univerzuma?

Što ako svi mi doživljavamo namjerno nametnutu amneziju u vezi našeg najdubljeg, istinskog identiteta – no koja sve više iščezava kako se sve više razvijamo? Bi li blagost, ljubaznost, strpljivost, ljubav, prihvaćanje i opraštanje mogli biti ključevi koji nas dovode do najveće harmonije s našim pravim identitetom? Da li nam ovaj svjesni svemir šalje poruke, putem sinhroniciteta – bizarnih događaja koje većina ljudi odbacuje kao slučajnosti – dok nam nastoji pomoći da realiziramo naš najviši razvojni potencijal? Bi li bilo moguće poslužiti se ključevima znanosti da otključamo te velike misterije – i dokažemo, van svake opravdane sumnje, da one doista postoje? Sinhronicitet vas prisiljava da postavljate bolna pitanja. Otvara vas prema mogućnosti da svjetonazor artikuliran od strane većine znanstvenika jest uglavnom, ako ne i sasvim, pogrešan i da živimo u jednoj široj duhovnoj stvarnosti koju trenutno jedva da razumijemo. Naša naslabija točka, kao civilizacije, mogla bi biti naša nesposobnost da prihvatimo tu širu stvarnost, u kojoj bi ljudski život mogao biti kvantan.

Mir

Generalna — Autor nietzsche @ 23:10
Moje najiskrenije saučešće braći Rusima povodom ubistva ambasadora u Turskoj!

Powered by blog.rs